Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen je na osmoj sjednici prvog redovnog zasijedanja Skupštine Crne Gore 26. 07. 2012. godine, a objavljen je u Službenom listu Crne Gore br. 44/12, od 09. 08. 2012. godine. Danom početka primjene ovog zakona prestao je da važi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (“Službeni list RCG”, broj 68/05). Donošenje novog zakona opravdavalo se potrebom usaglašavanja propisa iz ove oblasti sa Ustavom, sa zakonima o tajnosti podataka i o zaštiti podataka o ličnosti, te i sa Konvencijom Saveta Evrope o pristupu službenim dokumentima. Kako se isticalo, analizom zakona iz 2005 godine utvrdilo se da postoje značajni nedostaci u primjeni zakona zbog nepostojanja jedinstvene institucionalne zaštite po žalbama na prvostepena rešenja i po pitanju inspekcijskog nadzora. S toga je novim zakonom ustanovljena – Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama kao jedinstveni drugostepeni organ u postupku rješavanja zahtjeva za slobodan pristup informacijama. Za razliku od prethodnog novim zakonom je uveden tzv. „poaktivni“ pristup informacijama, te su organi vlasti obavezani da redovno objavljuju širok spektar informacija koje su značajne za javnost. Novina u zakonu je i to što su precizirani jasni rokovi za rješavanje po zahtjevu za slobodan pristup informacijama, kao i to da organi vlasti moraju precizirati razloge za odbijanje zahtjeva.

Po propisima novog zakona pristup informacijama u posjedu organa vlasti (čl. 2) zasniva se na načelima slobodnog pristupa informacijama, transparentnosti rada organa vlasti, prava javnosti da zna, ravnopravnosti i jednakosti i ostvaruje se na nivou standarda koji su sadržani u potvrđenim međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima i slobodama i opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava. U razradi navedenih načela odredjuje se : Da svako domaće i strano fizičko i pravno lice ima pravo na pristup informacijama, bez obaveze da navodi razloge i objašnjava interese traženja informacija; Da su organi vlasti dužni da omoguće dostupnim sve informacije kojim se obezbjeđuje transparentnost rada, podstiče efikasnost, djelotvornost, odgovornost i afirmiše njihov integritet i legitimnost; Da javnost ima pravo na pristup informacija koje su od značaja za formiranje mišljenja o stanju u društvu i funkcionisanju vlasti, vršenje demokratske kontrole vlasti i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda; Da su organi vlasti dužni su da svakom fizičkom i pravnom licu omoguće pristup informacijama na ravnopravnoj osnovi i pod jednakim uslovima, ako zakonom nije drukčije određeno; Da je pristup informacijama od javnog interesa i da se može ograničiti samo radi zaštite interesa propisanih ovim zakonom.

U čl. 10 zakona se odredjuje da je – Informacija dokument ili dio dokumenta u pisanoj, štampanoj, video, zvučnoj, elektronskoj ili drugoj formi, uključujući i njihove kopije, bez obzira na sadržinu, izvor, vrijeme sačinjavanja ili sistem klasifikacije. U istom članu (st. 2.) se odredjuje da pristup informacijama obuhvata pravo traženja i primanja, bez obzira na svrhu i podatke koji su u njima sadsržani.

Organ vlasti je dužan (čl. 13.) da fizičkom i pravnom licu koje traži pristup informaciji ( podnosiocu zahtjeva) omogući pristup informaciji ili njenom dijelu, koju posjeduje, osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

Upravo najveći kamen spoticanja i neslaganja protivnika novog zakona sa onima koji su ga predložili i izglasali jeste – čl. 14. zakona kojim su odredjena, odnosno taksativno nabrojana, odredjena ograničenja pristupu informacijama. Zanimljivo je istaći da su ta ograničenja u znatnoj mjeri sažetija u odnosu na listu onih koja su bila predvidjena Nacrtom zakona. Oni koji tvrde da se ograničenjima iz čl. 14. onemogućava ili sužava prostor za slobodan pristup informacijama imaju svoje argumente kojima pokušavaju dokazati to. Prije navodjenja pojedinih takvih argumenata neophodno je, pak, osvrnuti se na sadržinu člana 14, te i sadržinu čl. 16. i 17. zakona. Članom 14. odredjuje se da – organ vlasti može ograničiti pristup informaciji ili dijelu informacije, ako je to u interesu: 1/ Zaštite privatnosti od objelodanjivanja podataka predvidjenih zakonom kojim se uredjuje zaštita podataka o ličnosti, osim podataka koji se odnose na javne funkcionere u vezi sa vršenjem javne funkcije, kao i prihode, imovinu i sukob interesa tih lica i njihovih srodnika koji su obuhvaćeni zakonom kojim se uredjuje sprječavanje sukoba interesa, kao i podataka koji se odnose na sredstva dodjeljena iz javnih prihoda osim za socijalna primanja, zdravstvenu zaštitu i zaštitu od nezaposlenosti; 2/ Bezbjednosti, odbrane, spoljne monetarne i ekonomske politike Crne Gore, u skladu sa propisima kojima se uredjuje tajnost podataka, označenih stepenom tajnosti; 3/ Prevencije istrage i gonjenja izvršilaca krivičnih djela, radi zaštite od objelodanjivanja podataka koji se odnose na : sprječavanje izvršenja krivičnog djela, prijavljivanje krivičnog djela i njegovog izvršioca, sadržinu preduzetih radnji u predkrivičnom i krivičnom postupku, dokaze prikupljene izvidjajem i istragom, mjere tajnog nadzora, zaštićenog svjedoka i svjedoka saradnika, efikasnost vodjenja postupka; 4/ Vršenja službene dužnosti radi zaštite od objelodanjivanja podataka koji se odnose na: planiranja inspekcijske kontrole i nadzora od strane organa vlasti, konsultacije unutar i izmedju organa vlasti u vezi sa utvrdjivanjem stavova, radi izrade službenih dokumenata i predlaganja rješenja nekog predmeta, rad i odlučivanje kolegijalnih organa, pokretanje i vodjenje disciplinskog postupka; 5/ Zaštite trgovinskih i drugih ekonomskih interesa od objavljivanja podataka koji se odnose na zaštitu konkurencije i poslovnu tajnu u vezi sa pravom intelektualne svojine. Propisi čl. 16. zakona odnose se na tzv. Test štetnosti objelodanjivanja informacija. U tom smislu odredjuje se – da je u postupku pristupa informaciji zaštita privatnosti od objelodanjivanja ličnih podataka iz člana 14 stav 1 tačka 1 zakona od većeg interesa od interesa javnosti za pristup informaciji koja sadrže te podatke, da o zahtjevu za pristup informaciji koja sadrži podatak koji je označen stepenom tajnosti organ vlasti rješava po prethodnoj saglasnosti organa vlasti koji je odredio tajnost podatka, te da je u tom slučaju organ vlasti koji je odredio tajnost podatka dužan je da, u roku od osam radnih dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti, organu vlasti koji rješava o zahtjevu za pristup informaciji dostavi odgovarajući akt, te na kraju, da se za podatke sadržane u informaciji koja je od druge države ili međunarodne organizacije označena stepenom tajnosti ne vrši test štetnosti. Članom 17. zakona odredjuje se obaveza organa vlasti da omogući pristup informaciji ili njenom dijelu iz člana 14 zakona kada postoji preovlađujući javni interes za njeno objelodanjivanje. Po propisima ovog člana preovlađujući javni interes za objelodanjivanjem informacije ili njenog dijela postoji kada tražena informacija sadrži podatke koji osnovano ukazuju na: korupciju, nepoštovanje propisa, neovlašćeno korišćenje javnih sredstava, zloupotrebu ovlašćenja; sumnju da je izvršeno krivično djelo ili postojanje razloga za pobijanje sudske odluke; nezakonito dobijanje ili trošenje sredstava iz javnih prihoda; ugrožavanje javne bezbjednosti; ugrožavanje života; ugrožavanje javnog zdravlja i ugrožavanje životne sredine.

Naprijed pomenuti protivnici navedenih zakonskih ograničenja, u prilog svojih stavova, ističu sljedeće argumente : „Da zakon ne precizira kriterijume na osnovu kojih će državni organi “vagati” da li je važniji javni interes od privatnog ili interesa institucije od koje se zahtijevaju informacije.“ „Da će se Zakonom o tajnosti podataka jednim dijelom osporiti mogućnosti i dometi Zakona o slobodnom pristupu informacijama jer onaj ko je nosilac političke moći naravno da će kroz Zakon o tajnosti podataka i kroz stavljanje raznih stepena, klauzula tajnosti na određene podatke koji bi mogli po njihovoj procjeni da ugroze nacionalnu bezbjednost, a vrlo često po onoj skrivenoj procjeni ugroze vršenje vlasti ili dio političke moći, pribjegavati određenom cenzurisanju onoga što bi moglo da se dobije kroz korišćenje normi o slobodnom pristupu informacijama.“ „Da se, na primjer, uz obrazloženje da se moraju štititi lični i tajni podaci, više neće moći znati ništa o jednokratnoj socijalnoj pomoći Vladine komisije, koja je u doskorašnjoj praksi najčešće dijeljena uoči izbora, da neće biti dostupne ni informacije što i kako rade državne institucije u oblasti bezbjednosti, odbrane, spoljnje, monetarne i ekonomske politike, da će biti tajna što radi policija, koga goni tužilaštvo, interna komunikacija između državnih organa, zbog čega i kako se vode disciplinski postupci itd. “ Postaviće se i pitanje nezavisnosti organa koji treba da odlučuje po žalbama građana.“

Evidentno je da se od samog momenta usvajanja i početka njegove primjene počela voditi, i vodi, teška rasprava o tome – da li je novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama gori od starog po pitanju pojedinih propisa (prije svega onih koja se odnose na naznačena ograničenja). Čini se da postoje odredjene nedoumice i sumnje u pogledu njegove praktične primjene, odnosno valjanosti pojedinih njegovih normi, a koje mogu uticati na onemogućavanje zainteresovanih lica da dobiju slobodan pristup pojedinim traženim informacijama. U prilog ovih navoda svakako ide nedavno objavljena informacija, data medijima u Crnoj Gori (tokom januara 2013 godine) iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori – da je u prošloj godini ovoj kancelariji dostavljeno 617 pritužbi gradjana, od čega se najveći broj njih, kako se navodi – čak 103, odnosio upravo na povredu prava na slobodan pristup informacijama. Polazeći od naprijed pomenute činjenice da je u prethodnoj godini bilo preko 100 pritužbi zainteresovanih gradjana, pojedinih NVO, i drugih koji su podnosili zahtjeve za pristup informacijama, može se izvesti zaključak da predvidjena zakonska ograničenja u velikoj mjeri sprečavaju slobodan pristup pojedinim informacijama. Moguće je, naravno, i da pojedini organi, u skladu sa nekom ranijom tradicijom neefikasnosti i sporosti (ćutanja administracije) ne rješavaju po zahtjevima za pristup informacijama blagovremeno ( u predvidjenom roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, osim u nekim iznimnim slučajevima gdje rok može biti produžen), ali je izglednije da veći dio zahtjeva biva odbijen ili, što je češći slučaj, na njega ne bude uopšte ni odgovoreno upravo iz razloga što se organi pridržavaju, odnosno oslanjaju na navedena zakonska ograničenja. U kojoj mjeri, odnosno u kojem broju slučajeva, su takvi postupci organa osnovani, a u kojoj ne, teško je procjeniti, ali se čini da je ipak mnogo više onih neopravdanih i neosnovanih.

Šta mogu činiti podnosioci zahtjeva za pristup informaciji kojima se, po njihovom mišljenju, nezakonito uskrati pristup nekoj traženoj informaciji. Mogu, ako je donijeto rješenje kojim se odbija zahtjev pristupanju informaciji na isto izjaviti žalbu drugostepenom organu, a to je naprijed pomenuta Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama. Podnosilac zahtjeva za pristup informaciji (i drugo zainteresovano lice), a što je odredjeno čl. 44. zakona, ima pravo i na sudsku zaštitu, u skladu sa zakonom kojim se uredjuje upravni spor. Ono što se čini posebno bitnim sa stanovišta onemogućavanja organa vlasti da se sakrivaju iza paravana pojedinih zakonskih ograničenja za pružanje informacija jeste sasvim jasna sadržina odredbi st. 2. ovog člana gdje se navodi – da je sud ovlašćen da cijeni da li je organ vlasti podatke sadržane u informaciji pravilno označio stepenom tajnosti u skladu sa zakonom kojim se uredjuje tajnost podataka. Inače, protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za pristup informaciji koja sadrži podatke koji su označeni stepenom tajnosti može se neposredno tužbom pokrenuti upravni spor, obzirom da žalba drugostepenom organu nije dozvoljena (čl. 34. st. 2.).


  • ...možda će Vas interesovati?

  •