Ustavna žalba, koja je predmet ovog članka, izjavljena je, decembra mjeseca 2012 godine, od strane advokatske kancelarije “Mićković”, a u ime NIP Pljevaljske novine iz Pljevalja, protiv presuda redovnih sudova kojima je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev ovog lokalnog glasila kao tužioca, za naknadu štete, protiv Države Crne Gore kao tuženog. Podnosilac žalbe je istu izjavio smatrajući da su sudovi u redovnom postupku svojim presudama učinili – Povredu ustavnog načela iz čl. 41. Ustava Crne Gore, kojim je propisano da – „Svako ima pravo da mu država ili jedinica lokalne uprave nadoknadi štetu koju je pretrpio zbog nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica, odnosno organa vlasti, zatim, čl. 49. Ustava – kojom se jamči sloboda štampe i drugih vidova javnog obavještavanja, kao i čl. 62. – kojom se jamči pravo na rad.

Iz obrazloženja žalbe :

Rješenjem bivšeg republičkog Sekretarijata za informacije Crne Gore – br. 04/01-1268 od 13. 08. 1998 godine privremeno je bio zabranjen rad podnosiocu ustavne žalbe, odnosno njegovom pravnom sledbeniku (u čijem se okviru nalazio i podnosilac žalbe) – Javnom preduzeću “Informativni centar” Pljevlja, a koje je potom – kao nezakonito – u upravnom sporu poništeno od strane Vrhovnog suda Crne Gore presudom – U. br. 604/98 od 14. 12. 1998 godine. Nakon ove presude pomenuti Sekretarijat za informacije Crne Gore, svojim rješenjem br. 04/01-2197 od 17. 12. 1998 godine ukinuo je svoje prethodno navedeno rješenje o privremenoj zabrani rada podnosiocu žalbe.

Zbog naznačenog nezakonitog rješenja navedenog organa državne uprave podnosilac ustavne žalbe nije radio u periodu od 13. 08. do 17. 12. 1998 godine – zbog čega je pretrpio ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu.

Opštepoznata je činjenica da je privremena zabrana rada podnosiocu ustavne žalbe imala čisti politički motiv, a ne neki osnov koji proizilazi iz zakonskih ili drugih propisa, što je na kraju i potvrdjeno – poništavanjem rješenja o privremenoj zabrani rada kao nezakonitog.

U parničnom postupku za nadoknadu materijalne štete, pred Osnovnim sudom u Podgorici, koji je pokrenut i vodjen po tužbi podnosioca ustavne žalbe kao tužioca protiv države Crne Gore kao tužene – a koji je trajao nevjerovatnih 14 godina – presudom Vrhovnog suda Crne Gore stavljena je tačka na ishod parnice tako što je konačno odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan.

Podnosilac ustavne žalbe smatra da su Viši sud u Podgorici, koji je inače preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Podgorici kojom je bio usvojen tužbeni zahtjev o obavezi isplate iznosa od 13.081,52 eura na ime pretrpljene štete, kao i Vrhovni sud Crne Gore, potpuno pogrešno tumačili propise čl. 172. bivšeg ZOO (koji se primjenjuje u konkretnom slučaju). Iz odredbi čl. 172. proizilazi da pravno lice odgovara pod uslovima : da je nastupila šteta, da je pogodila imovinska ili neimovinska dobra trećeg lica i da je nastala šteta posljedica aktivnih ili pasivnih radnji organa pravnog lica koje su u neposrednoj ili posrednoj uzročnoj vezi sa vršenjem službene funkcije organa pravnog lica. Dakle, iz ovih propisa može se zaključiti da odgovornost pravnog lica za štetu koju je počinio njegov organ ima karakter objektivne odgovornosti, a ne subjektivne kako to zaključuju naznačeni sudovi. Zakon, u ovom djelu, ne predvidja mogućnost oslobadjanja pravnog lica od ove odgovornosti dokazivanjem odsustva vlastite krivice što znači da se odgovornost zasniva na kauzalitetu izmedju radnje pravnog lica koju je izvršio njegov organ i nastale štete kao posljedice. Pravno lice može se osloboditi od odgovornosti jedino dokazivanjem nepostojanja uzročne veze izmedju radnji koje predstavljaju obavljanje funkcije i nastale štete, odnosno dokazivanjem da je uzročna veza prekinuta u potpunosti ili djelimično nepredvidivim ili neotkonjivim radnjama oštećenog ili trećeg lica. A, u konkretnom slučaju u toku postupka – koji je, kako je navedno trajao skoro 14 godina – je na sasvim jasan način dokazano, izvedenim dokazima, a koje navedeni sudovi očigledno nisu uopšte cijenili, da postoji nesumnjiva uzročna veza izmedju nepravilnog i nezakonitog rada državnog organa, biv. Sekretarijata za informisanje, odnosno službenih lica istog, i nastale štete. Ta veza se svakako ogleda u činjenici da je odluka o zabrani rada bila nezakonita i da je naknadno poništena kao takva, ali prevashodno se ta uzročna veza ogleda u činjenici da je pomenuti organ grubo povrijedio zakon po pitanju donošenja odluke po zahtjevu za odlaganje izvršenja izrečene zabrane rada – zbog pokretanja upravnog spora od strane tužioca. Podnosilac ustavne žalbe je, a kako je to dokazano u postupku, odmah nakon donošenja rješenja o privremenoj zabrani rada, podnio zahtjev donosiocu rješenja – da se izvrši odlaganje izvršenja rješenja, odnosno zabrane rada – obzirom da je Vrhovnom sudu bila podnijeta tužba u upravnom sporu protiv takvog rješenja. U zahtjevu je bilo navedeno da će podnosilac zahtjeva pretrpjeti veliku i teško naknadivu štetu (koja se ne ogleda samo u izgubljenoj dobiti već u mnogim drugim aspektima, mnogo značajnijim od onih materijalnih) ukoliko se ne odloži izvršenje rješenja o zabrani rada. U tom smislu apelovano je na donosioca rješenja da izvršenje svog rješenja odloži do donošenja sudske odluke. Medjutim, pomenuti državni organ potpuno je ignorisao podnijeti zahtjev i apel podnosioca ustavne žalbe. Taj organ bio je dužan – po propisima čl. 13. st. 2. Zakona o upravnom sporu – donijeti rješenje po zahtijevu – u roku od 3 dana od dana prijema zahtjeva. Tumačenjem navedenog propisa, odnosno uslova koji su istim odredjeni jasno se može zaključiti da je postojao puni osnov da se uvaži zahtjev podnosioca ustavne žalbe i izvrši odlaganje izvršenja rješenja – čime bi se spriječio nastanak štete za istog. Svojim neodgovornim radom i očiglednim kršenjem zakona (propuštanjem da primjeni zakon) pomenuti organ je i na direktan način uzrokovao štetu podnosiocu ustavne žalbe. To je potpuno jasno, te, u ovom slučaju se, očigledno, ni subjektivni kriterijum za odgovornost, na kojem insistiraju naznačeni sudovi, uopšte ne može dovesti u pitanje.

Inače, svodjenje odgovornosti države na teren subjektivne odgovornosti može imati opravdanje samo u situacijama – kada se vode postupci (sudski ili upravni) izmedju odredjenih stranaka. U takvim situacijama stranka koja izgubi spor preuzima i rizik eventualnog pogrešnog pravnog stava državnog organa koji vodi postupak. U situaciji kakva je upravo konkretna situacija koja se tiče podnosioca ustavne žalbe – kada državni organ prema jednoj stranci nastupa sa javno-pravnog aspekta – štetu koja nastane zbog eventualnog pogrešnog pravnog stanovišta tog organa – mora da snosi država, a ne da ista padne na teret stranke (Iz pravne teorije : „Rizik pogrešnog stajališta u sudskim i upravnim postupcima koji su dvostrani mora snositi stranka koja je izgubila spor, a ne Republika Hrvatska. Jedina iznimka bila bi kada državna tijela nastupaju s javno-pravnog aspekta, odnosno kao iure imperii i kada se ne radi o dvostrano-pravnom odnosu pa bi zaista bilo neprihvatljivo da stranka koja je nasuprot državnog tijela na svoj teret snosi eventualnu štetu ukoliko bi se radilo o pogrešnom pravnom stajalištu i ukoliko bi došlo do kasnijeg poništenja odredjene odluke.“ ).

Podnosilac ustavne žalbe smatra da je naprijed pominjani „subjektivni kriterijum“ u savremenom pravnom životu (koji se neminovno nameće pravilima EU) – a kojem se do sada u praksi očigledno pribjegavalo i u situacijama kada mu nije bilo mjesta za primjenu, sve radi oslobadjanja države od svake moguće naknade štete – u punoj mjeri ustupa mjesto „objektivnom kriterijumu“ po kojem država mora da odgovara za štetu po načelu uzročnosti, a ne krivice. Na to nedvosmisleno upućuje i nedavo zauzeti stav Ustavnog suda Republike Hrvatske – „Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je drugačije stajalište u obrazloženju svoje jedne nedavne odluke gdje je jasno naveo da za javnopravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu nije bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema ni zakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave. Zauzeto je stajalište da se člankom 13. ZSDU odgovara po načelu uzročnosti (causa), a ne po načelu krivnje (culpa). Takvo stajalište Ustavni sud Republike Hrvatske opravdava činjenicom da ova primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave je poseban izraz načela vladavine prava, kao jedne od najviših vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Stav naznačenih sudova o odgovornosti države Crne Gore za nastalu štetu je zaista neprihvatljiv. Podnosilac ustavne žalbe – koji se u svemu ponašao potpuno savjesno kada je u pitanju donošenje rješenja o privremenoj zabrani rada (što se vidi iz same odluke Vrhovnog suda kojom je rješenje poništeno kao nezakonito), a što ne može biti nebitno u konkretnom slučaju – pretrpio je zbog jedne posve nezakonite odluke državnog organa ogromnu štetu koja je, kako je već navedno, mnogo veća od onog što se izražava samo u izgubljenoj dobiti. Mora se, nakon donošenja navedenih presuda Višeg suda u Podgorici i Vrhovnog suda Crne Gore, postaviti logično pitanje – pa ko je onda odgovoran za takvu štetu – ako to nije onaj ko je istu prouzrokovao svojim nezakonitim rješenjem !? Da li postoji neko drugi ? Da li je logično i pošteno da se jednostavno kaže – ima štete ali niko nije kriv za to, da se narodski rečeno kaže – „pojeo vuk magarca“.

U ustavima mnogih demokratskih zemalja jedno od osnovnih načela propisuje da – svako ima pravo da mu država ili jedinica lokalne uprave nadoknadi štetu koju je pretrpio zbog nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica, odnosno organa vlasti. Odlukama naznačenih sudova očigledno je pogaženo jedno ovakvo načelo. Podnosiocu ustavne žalbe očigledno je bilo uskraćeno pravo na slobodu štampe, a zaposlenim radnicima kod istog – pravo na rad, što čini neposrednu povredu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naznačeni sudovi očigledno nisu pravilno primijenili propise čl. 7. Zakona o državnoj upravi, kojima se konkretizuje naprijed pomenuto ustavno načelo i odredjuje – da je država Crna Gora odgovorna za štetu koju organi državne uprave učine svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.


  • ...možda će Vas interesovati?

  •